Središnja li?nost hrvatske moderne Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) svojim je djelom najizrazitiji predstavnik, iako ne i pripadnik, hrvatske moderne, kao i uzor sljede?ih književnih generacija. Za života je objavio tri zbirke novela i pripovijesti (Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne pri?e, 1909) koje, u rasponu od ljubavnih do satiri?nih, variraju najrazli?itije teme. Novele se tako?er mogu podijeliti na one s tematikom iz doma?eg, naj?eš?e zagreba?kog kruga, me?u kojima su i brojne autobiografske pri?e, te one s bizarnim sadržajem, u ?ijem su središtu likovi ?udaka i osobenjaka. U Matoševim proznim djelima, koja ?esto ujedinjuju opreke, poput humoristi?nog i pesimisti?nog, osobito dolazi do izražaja njegova stilska strategija koju je sam nazvao artizmom. Dvije prve Matoševe zbirke pripovijetki izašle su jedna za drugom; no, na tre?u je svoju zbirku ?ekao narednih devet godina, zbog svojih oštrih polemika koje su rezultirale sukobom s gotovo cijelim onodobnim hrvatskim kulturnim establishmentom. Umorne pri?e sadrže 18 novela i crtica, me?u kojima su najuspjelije simbolisti?ke Matoševe pripovijesti Balkon, Put u Ništa, Lijepa Jelena, te Cvijet sa raskrš?a, pri?a koju je sam Matoš istaknuo kao jednu od svojih najboljih, najnježnijih stvari. Kod ve?ine pri?a središnji lik je društveni marginalac, boem, umjetnik ili književnik, a autor u njima zbilji i javi suprotstavlja viši svijet umjetnosti, nedostižne idealne ljubavi, ljepote ili harmonije, kao i motive ništavila i smrti.
View Less