Dobra poezija uvijek je, na posve odre?eni na?in, mukotrpna jezi?na kondenzacija, gravitacija koja nas vu?e, izme?u ostaloga, i k srcu tame i bilu traume koja se ovdje ?ita kao neposredno životno iskustvo (post)ratnoga lutanja kao dosu?ene, neželjene sudbine, ali i kao možebitni klju? za ?itanje bar novovjekoga ?ovje?jega udesa op?enito - za bezdomništvo dakle, kao trajno stanje ljudskih stvari i izvan židovstva kao njegove još uvijek najizravnije, i u Štiksa ?esto prisutne, “altmodisch” metafore. Štiksova poezija prije svega samoj sebi želi objasniti što je ostalo nakon poplave, ili potopa, prije negoli se dodvoriti su?uti nekoga europskoga ili globalnoga licemjerja, koje je oduvijek i doslovno i perverzno uživalo u ?injenici da smo mi dolje, neki tobožnji, za razliku od njih, divlji Drugi.
View Less